петак, 17. јул 2009.

Privatnost i bliskost

Da li ste se nekad povukli i prepustili dragoj osobi da se sama nosi sa problemom jer to "nije vaša stvar"? Da li ste nekad sa strane posmatrali nepravdu i niste reagovali jer "ne želite da se mešate u tuđe stvari"? 
Koliko smo danas u stvari prisutni u životima ljudi koji su nam dragi? Koliko smo tu stvarno kada im je teško, kada donose odluke, kada rešavaju problem? 
Da li koristimo izraze kao što su "tuđa privatnost", "lična odgovornost", samostalnost" kao izgovor da se držimo dalje od drugih ljudi kad im je teško? Da li se povučemo kad drugi traže od nas savet govoreći "to je tvoja odluka, ne želim da utičem na tebe"? Naravno da drugi ljudi samostalno donose odluke, čak i onda kada deluje da su donešene pod tuđim uticajem, ali je sama osoba ta koja izabere šta će uraditi. Mislim da pogled na situaciju ili problem iz drugog ugla ne može naškoditi drugoj osobi, naprotiv, može samo obogatiti i proširiti pogled na problem, otvoriti neke nove mogućnosti i olakšati donošenje odluke.
Gde je granica između poštovanja tuđe privatnosti i otuđenja od drugih? Ne znam, ali znam da problem člana porodice ili prijatelja JESTE moja stvar.



www.strenum.com 


2 коментара:

  1. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
  2. hej! Sjajan članak.
    gde je granica, hm.... tamo gde je sami postavimo. Ja verujem da svaki čovek ima razlog, i za reagovanje i za nereagovanje, i taj razlog je ili u iskustvu (lošem, kad recimo bude zloupotrebljeno poverenje), ili u predrasudama (npr. on je muškarac, zašto bih mu verovala) ili je, ponekad, zasnovano na osećaju (intuiciji, ne i osećanju - kod mene to tako ide. Posle shvatim da imam ceo jedan ekstremno racionalni mehanizam koji veoma detaljno može da opravda svaku intuitivnu odluku -to je kad ti se principi kojima se rukovodiš spuste do krvotoka - omogućavajju brzinu i kvalitet u odlučivanju).
    Kada god se ne umešam to je da bih sačuvala sebe - jednostavna procena, nisam sebična: ako imaš loše iskustvo od deljenja informacijama i pokušaja da određenoj osobi pomogneš, neće ti mnogo trebati da tvoj unutrašnji mehanizam pokrene alarm pri istoj ili sličnoj situaciji da bi te sprečio spreči da grešku ponoviš.
    Sve je veoma jednostavno. Retko ko se uzdržava jer zaista ne želi da pomogne. Posledice pređašnjih akcija su ono što utiče na odluku (sad ovo zvuči kao ono od Duška Radovića "mnogi bi se ljudi potrudili da budu bolji. Ali su imali loša iskustva" :)

    Eto to je najvažniji tazlog zašto ljudima koje volimo treba reći da ih volimo (često!) i zašto kada ti neko pomogne treba reći hvala - tako će ti i sledeći put pomoći. Čim pređeš preko toga ćutke.... uh.

    Sjajan tekst!

    ОдговориИзбриши