четвртак, 25. јун 2009.

Gde smo?

Već nekoliko puta sam na nekoliko mesta napomenula da sam presrećna što živim u 21. veku. Međutim...

Dogovorimo se dve prijateljice (inicijali M. i J.) i ja da u subotu izađemo u grad (posle mnogo vremena). Usput skontamo da decko od M. ima prijatelja koji bi mogao da bude zanimljiv za J.  
I  umesto planiranog kluba odlučimo da prvo odemo na privatnu žurku na kojoj su oni (sa ciljem da upoznamo jednu "našu" sa jednim "njihovim").
Kuća izvan grada, stižemo, neko se pozdravlja, neko upoznaje i ulazim u kuću. Nakon kratke pauze počinje muzika. Citiram najimpresivniji deo teksta (bar meni):

"..on tebe puni belim ceo dan i noć
a ja zbog tebe kroz vatru hodam bos.
Rodićeš mu sina, kralja kokaina
ti rodićeš mu decu belu kao sneg..."

Čoveče!!! Kontam, ajde, imaju ljudi smisla za humor, dobar fazon puštati ovakve stvari po žurkama... 
Ali, sledeći je hit od našeg repera Grua, u kojem  devojka zadivljena njegovim ljubavničkim veštinama peva:

"...za tebe uvek biću tu
i tebi uvek daću sve
i kad god  me poželiš
nikad neću reći ne..."

Vidim ja, nije ovde tako naivno kao što se meni učinilo. Gledam, kontam da sam žešće zalutala i da nekako ne pripadam tu. I sledeća pesma, kao znak sa neba:

"...sve oko mene je grijeh,
vrijeme je, morat ću poć
kao Titanik nestajem u noć..."

I tako, nisam baš odmah nestala u noć, ali smo kasnije otišle u klub sa živom svirkom na rehabilitaciju. 

Pre nekog vremena doselio se novi komšija u zgradu. Student, sam živi u stanu i pošto nam je zgrada prilično mirna i niko ne pravi probleme (jedva se pozdravimo na hodniku, toliko smo tihi) nekako je bilo prirodno da će se i novi stanar uklopiti u atmosferu. Ali, naš student kao pušten s lanca...
Zvezde  Granda sad poznajem već dobro, čula sam neke narodnjake koji se ne čuju baš svaki dan. Ono što me šokiralo i zbog čega i pišem sve ovo je da nisam mogla da dođem sebi kad sam čula četničke pesme! Nemam ništa protiv nacionalnih pesama ali imam protiv nacionalističkih. 

Eto mene opet u devedesetima. I dok ovo pišem pomenute pesme i dalje se čuju i ometaju mi  moždane frekvencije (kao Grandovci vanzemaljcima).

I pitam se da nisam pogrešila što sam napisala da sam srećna što živim u 21. veku. Mislim, da li ja stvarno živim u 21. veku?

Setim se da mi je tih godina (during the war) najiskrenija molitva bila: "Bože, molim te da se probudim i da je sve ovo samo san." Biće da sam se probudila.

Ajd proverite kod vas na kalendarima koja je godina. Kod mene piše da je 2009. ali nešto nisam više sigurna...


4 коментара: